-Piše: Budo Simonović
U pokret „Most 21” dobrodošli su svi koji nijesu zadojeni mržnjom i koji hoće da se žrtvuju za mlade – objašnjava Amir Reko. – Ja ne mogu da se pomirim s tim što i Bosna i Hercegovina postaje zemlja staraca, pa još zakrvljenih, što toliko mladih ljudi odlazi i bježi odavde. Naša ciljna grupa su zato prije svih mladi, odnosno ljudi koji su iznevjereni i koje uporno varaju evo već 25 godina.
U „Most 21” stoga nijesu dobrodošli oni koji su se svih ovih minulih godina bavili politikom i tako se kompromitovali, prvenstveno u očima mladih, jer takvo ponašanje prema mladima je zločin sa dalekosežnim, nesagledivim posledicama.
Za početak, krenuo sam iz Mostara. Onda smo otišli u Trebinje. Nedavno sam došao i u Foču sa istom namjerom. Da okupim ljude, da emitujem prvo taj dokumentarni film o meni, odnosno o onome što se 1992. dogodilo u Gudelju i na Bučju – da se tako na neki način predstavim i legitimišem i ovdje, a onda da razgovaramo i o „Mostu”.
Počeše ulaziti u salu moji prijatelji, moje bivše komšije, Srbi odavde, Fočaci – dođe blizu sto ljudi. Pozdravljamo se i ljubimo kao najrođeniji, kao da niko od nas nije doživio to što je doživio. Dođe i jerej, docent dr Darko Đogo, dekan Bogoslovskog fakulteta „Sveti Vasilije Ostroški” u Foči. Banu u mantiji i meni baš milo. Održao čovjek riječ, jer sam ja malo prije toga išao kod njega da ga zamolim da mi pomogne da se taj dokumentarac emituje i ovdje – posebno mi stalo da se ta priča, te poruke, čuju i vide u Foči. On je već znao o čemu je riječ, vidio film, i bez dvoumice prihvati: hoću, Amire, jer je ovo jedna iskrena ljudska priča...
U neko doba, dok su okupljeni čekali da počne emitovanje filma, u salu uđoše i petorica- šestorica nabildovanih mrkih momaka i sjedoše tamo u zadnji red. Onda mi jedan od te zlovoljne družine priđe:
– Znate li vi da je danas Veliki četvrtak i da vi danas ovdje ne možete da vrijeđate osjećanja Srba? – pita on.
– Znam da je četvrtak, ali ne znam da je veliki – odgovorim mu i kažem da nijesam došao niti mi je cilj da bilo koga vrijeđam. Uostalom, tu je i sveštenik, dekan Bogoslovskog fakulteta, gospodin Đogo, koji sigurno zna koji je i kakav svetac danas, odnosno da li ja na ovaj način nekoga vrijeđam.
Umiješao se onda i Đogo, dođe do prepirke među njima, umiješaše se i ostali Srbi koji su došli da pogledaju taj film, dođe i do svađe i ja vidim da je đavo odnio šalu, prekinem sve to i kažem da ćemo doći drugi put.
Bila je to, nesumnjivo, organizovana provokacija. Oni znaju da se ja nikoga ne plašim, da hoću i da mi basta javno da kažem i prozovem zlikovca pred čitavim svijetom, a prvenstveno zbog toga da bih potvrdio i dokazao moje uvjerenje da su pojedinci napravili zločine a ne cio narod.
Sjutra: ZNAM DA MI RADE O GLAVI
Moj krvnik je Nenad Blagojević
Malo prije tog skupa u Foči, u jednom razgovoru na televiziji, novinar Senad Hadžifejzić me je, pored ostalog, pitao da li znam ko je ubio moju majku i moje rođake. Rekao sam da pouzdano znam da su taj svirepi zločin u Gudelju počinili pripadnici vojne policije Republike Srpske, da je jedan od zločinaca iz te družine, Fočak Nenad Tomov Blagojević još živ, eno ga u Kanadi – znam tačno i gdje živi – predvodi tamo neku četničku organizaciju, a da su svi ostali, po mojim saznanjima, kasnije izginuli. Kazao sam, takođe, da ja lično ne želim da se svetim, već sam sve prepustio pravosudnim organima, ali to sve ide nekako sporo i traljavo. Kako je taj intervju sigurno viđen i u Foči, nesumnjivo je da je ta informacija doprla do rođaka i pajtaša tog zlikovca, da je to čuo i njegov brat, koji je, kako čujem, sada moćan i uticajan u ovom gradu, i zato nije teško zaključiti ko je tog dana i s kakvim ciljem poslao te momke da naprave incident.